@

Draga Ivana,
Gotovo sam sigurna da si zaboravila na ovo i sada si jako iznenađena. Koliko je vremena uopće prošlo? 15 godina? Zar toliko? Da, da, upravo toliko. Nadam se da sada ne stojiš zapanjena nad tom činjenicom, da svih tih godina nisi bila svjesna, da sam te tek sada ja podsjetila na njih i da se sada ne pitaš gdje su prošle. U tvojoj glavi se sada sigurno redaju događaji, kronološki poredani, od ovoga trenutka. Zastaješ, pokušavaš se sjetiti, misli, osjećaja, mirisa, događaja. Sjećaš se?
Živiš li na jugu? Uvijek si govorila da ova naša klima nije dobra za tvoju meteropatiju. I sjećam se kako si, jednom davno, ali iz te tvoje sadašnje perspektive je vjerojatno sve daleko i davno, dakle kada si jednom davno rekla udišući svježe jutro juga na nekakvom putovanju kako si sigurna da si u prošlom životu živjela tu, kako se baš tu osjećaš doma. Poznavajući tebe ipak vjerujem da su emocije te koje su odredile mjesto, iako si uvijek govorila da samo razum priznaješ. Koje god to mjesto bilo, nadam se da si sretna.
Govorila si i da si sigurna da za uspjeh u životu nije potrebno nešto što se zove formalno obrazovanje, ali te zime ti je bilo jako važno privesti kraju taj fakultet, kako si govorila. Ne znam koji su tvoji prioriteti sada ali bih voljela da i sada ustraješ u njima baš sa takvim žarom koji je bio u tebi prije 15 godina. Taj se morao manifestirati u nečem velikom.
Znala si ponekad reći da život bez ljubavi nema smisla, da ne može biti sretan. I znala si se uplašeno pitati da nisi ti baš od onih kojima Bog, sudbina ili što već to bilo, ne namjeni tu sreću. Voljela bih da si se bez razloga bojala. Ali ako nisi, vjerujem da si pronašla nešto drugo što jednako usrećuje, mada je iz moje sadašnje perspektive to nemoguće.
Jel još juriš kroz život misleći da ćeš ako usporiš nešto propustiti? Znam kako si uvijek strahovala kako, ako usporiš nećeš stići napraviti sve ono što si smatrala da moraš. Ili si usporila? Ali nisi se prepustila kolotečini, to nikako, nisi ti taj tip.
Tog ljeta si odlučila da ćeš otkriti svoje granice, pa nadam se da jesi. A ako nisi, valjda si shvatila da to nije ono što je bitno, da nije bitno živjeti do krajnjih granica, nego otkriti ono što te zaista može usrećiti, da je to jedino bitno i samo to.
I na kraju, željela bih da si postala osoba kakvom si htjela biti. Sjećam se da si govorila «radim na tome», e pa vjerujem da si i to odradila sa uspjehom. Jer znam da si upravo nekako u to vrijeme shvatila da ipak možeš sve što poželiš, točno onako kako si prije mislila da je to nemoguće.

I.

4 komentara

Komentariši